
Autor: Aleksandar Milijašević
Složeni konkursi, obavezno sufinansiranje i pravni status objekata mogu sprečiti energetski ugrožena domaćinstva da koriste mere podrške. Aleksandar Macura iz RES Fondacije upozorava da su za pravednu energetsku tranziciju potrebni dostupniji programi, odgovornije institucije i sistem koji meri stvarne promene u životu građana.
Postojanje subvencija za energetsku sanaciju ne znači nužno da građani kojima je podrška najpotrebnija mogu i da je koriste. Za domaćinstvo koje nema dovoljno novca za sopstveno učešće, teško dolazi do informacija ili ne ispunjava administrativne uslove, javni poziv može ostati nedostupan čak i kada su za njega obezbeđena sredstva.
Upravo na tu razliku između formalno dostupne podrške i stvarne mogućnosti njenog korišćenja ukazuje Aleksandar Macura iz RES Fondacije, odgovarajući na pitanja Dijalog Neta o iskustvima rada sa energetski ugroženim domaćinstvima, ženama u ruralnim sredinama i lokalnim samoupravama.
Njegovi odgovori otvaraju pitanje koje prevazilazi pojedinačne programe: da li se uspeh energetske tranzicije meri brojem raspisanih konkursa i sprovedenih aktivnosti ili promenama koje građani zaista mogu da osete?
Kada informacija postoji, ali ne stiže do korisnika
„Nepostojanje efektivne informacije o podršci je prva prepreka za pristup merama podrške“, navodi Macura.
Prema njegovim rečima, informacije o dostupnim programima mogu biti objavljene, a da ipak ne stignu do potencijalnih korisnika. Posebno ukazuje na građane koji nedovoljno koriste internet ili žive izvan opštinskih centara, gde se informacije sporije šire.
Čak i kada saznaju za mogućnost podrške, građani moraju da razumeju uslove konkursa i korake potrebne za prijavljivanje.
„Konkursi koje lokalne samouprave sprovode su veoma zahtevni“, ocenjuje Macura.
On pritom ne dovodi u pitanje napore ljudi koji učestvuju u informisanju građana. Problem vidi i u složenosti samih konkursa, koja može predstavljati prepreku osobama sa nižim nivoom funkcionalne pismenosti.
To znači da objavljivanje informacija i formalno otvoren postupak prijavljivanja nisu dovoljni pokazatelji dostupnosti neke mere. Važno je i da li potencijalni korisnici mogu da saznaju za nju, razumeju uslove i uspešno prođu postupak.
Novac i status objekta kao dodatne prepreke
Pored informisanja i administrativnih zahteva, Macura izdvaja dve prepreke koje mogu neposredno odlučivati o tome ko će dobiti podršku: obavezno finansijsko učešće domaćinstva i pravni status objekta.
„Na kraju, svako sufinansiranje koje se traži od ugroženih grupa može biti odlučujuća prepreka za pristup merama podrške.“
U okviru programa „Čista energija i energetska efikasnost za građane“, Ministarstvo rudarstva i energetike predvidelo je sufinansiranje mera energetske sanacije domaćinstava kroz javne pozive lokalnih samouprava. Za socijalno ugrožene građane u programu za 2025. godinu predviđena je podrška do 90 odsto vrednosti energetske sanacije.
Iako veći procenat subvencije smanjuje iznos koji korisnik treba da obezbedi, on sam po sebi ne pokazuje da li domaćinstvo raspolaže novcem za preostale troškove. Zato visina subvencije i stvarna finansijska dostupnost nisu isto.
U programskoj dokumentaciji Ministarstva za 2025. godinu, među uslovima za prijavljivanje na mere energetske sanacije navedena je i legalna izgrađenost objekta, uz zahteve koji se odnose na status podnosioca prijave i korišćenje objekta za stanovanje.
Macura upozorava da uslov legalnosti može onemogućiti pristup podršci velikom broju vlasnika objekata.
Međutim, dostupna dokumentacija ne omogućava da se utvrdi koliko je domaćinstava zbog tog uslova zaista ostalo bez podrške. Takođe, uslovi jednog programa energetske sanacije ne mogu se automatski pripisati svim merama energetske pomoći.
Važno je razlikovati subvencije za unapređenje energetske efikasnosti domaćinstava od posebnog statusa energetski ugroženog kupca, koji se ostvaruje prema drugačijim pravilima i omogućava određene olakšice u plaćanju energije.
Koliko ljudi ne može dovoljno da zagreje dom?
Podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da problem mogućnosti adekvatnog zagrevanja domaćinstava nije ograničen na pojedinačne slučajeve.
Prema rezultatima Ankete o prihodima i uslovima života za 2025. godinu, 9,3 odsto lica u Srbiji živelo je u domaćinstvima koja nisu mogla da priušte adekvatno zagrevanje stana.
Isti statistički izvor pokazuje da je 36,1 odsto lica živelo u domaćinstvima koja nisu mogla da podmire neočekivani trošak.
Ovi pokazatelji ukazuju na različite dimenzije materijalne uskraćenosti. Ipak, nemogućnost adekvatnog zagrevanja nije sama po sebi potpuna mera energetskog siromaštva, niti se iz nje može zaključiti koliko građana ispunjava uslove za konkretne programe podrške.
Ona ne pokazuje ni da li su određene subvencije doprinele poboljšanju položaja njihovih korisnika.
Za takvu procenu potrebno je povezati podatke o uslovima života sa informacijama o tome ko koristi mere podrške i kakve promene nakon toga nastaju.
Broj obuhvaćenih građana nije isto što i promena njihovog položaja
RES Fondacija je u dokumentu Communication on Engagement 2024–2026, koji obuhvata period od 30. septembra 2024. do 30. septembra 2026. godine, predstavila aktivnosti povezane sa energetskim siromaštvom, uključivanjem ranjivih grupa i lokalnim energetskim i klimatskim planiranjem.
Dokument obuhvata rad na modelu podrške energetski ugroženim domaćinstvima u deset opština, savetodavne aktivnosti sa više od 100 žena iz ruralnih sredina i procese lokalnog energetskog i klimatskog planiranja u devet lokalnih samouprava.
Ti podaci govore o obuhvatu i sprovedenim aktivnostima. Sami po sebi, međutim, ne omogućavaju zaključak koliko je domaćinstava ostvarilo podršku, smanjilo energetske troškove ili poboljšalo uslove stanovanja.
Razlika je važna i za ocenjivanje javnih politika. Broj informisanih građana, održanih savetovanja ili izrađenih planova pokazuje šta je urađeno, ali ne nužno i šta se promenilo.
Macura smatra da bi Srbija trebalo da razvije pouzdan model praćenja energetskog siromaštva, zasnovan na povezivanju pokazatelja kojima institucije već raspolažu, uz eventualno prikupljanje dodatnih podataka.
„Posmatranje kretanja tih pokazatelja bi nam u periodu od tri do pet godina moglo dati sliku da li javna politika, ako bismo je imali, radi.“
Prema njegovoj proceni, takav model moguće je uspostaviti u kratkom roku.
Ovaj predlog ne znači da u Srbiji ne postoje relevantni statistički podaci. Naprotiv, pojedini pokazatelji već se prikupljaju. Otvoreno je pitanje njihovog povezivanja u sistem koji bi omogućio praćenje energetskog siromaštva i procenu delotvornosti javnih politika.
Macura dodatno upozorava da se pitanje pravedne tranzicije ne sme svesti samo na položaj zaposlenih u industrijama koje prolaze kroz promene. Ne osporavajući značaj njihove zaštite, smatra da energetsko siromaštvo pogađa širi krug građana i zaslužuje odgovarajuće mesto među prioritetima javne politike.
Ko treba da obezbedi da podrška stigne do građana?
Postojeći program energetske sanacije podrazumeva saradnju Ministarstva rudarstva i energetike i lokalnih samouprava. Ministarstvo rudarstva i energetike i lokalne samouprave učestvuju u finansiranju i sprovođenju programa, pri čemu lokalne samouprave raspisuju javne pozive za građane prema odgovarajućim programskim pravilima.
Takva raspodela poslova otvara pitanje odgovornosti za stvarnu dostupnost podrške: ko treba da obezbedi razumljive informacije, postupke koje građani mogu da savladaju i pomoć onima koji imaju najveće teškoće pri prijavljivanju?
Macura problem posmatra i šire, kroz pitanje institucionalne odgovornosti.
„Pravna, politička i profesionalna odgovornost za vršenje poslova u ime i za račun građana su preduslovi za razmišljanje o koracima za unapređenje.“
Među potrebnim promenama navodi decentralizaciju i drugačiju organizaciju energetskog sektora, ali za podršku energetski siromašnim građanima posebno ističe jednostavnije postupke i neposredan rad na terenu.
Prema njegovom predlogu, u pružanju pomoći i odlučivanju trebalo bi više koristiti poznavanje lokalnih okolnosti koje imaju organizacije i ljudi u neposrednom kontaktu sa ranjivim domaćinstvima.
U tom kontekstu pominje centre za socijalni rad, udruženja koja okupljaju ranjive grupe, organizacije civilnog društva i verske zajednice kao moguće izvore informacija i učesnike u sprovođenju javne politike.
To je predlog načina organizovanja podrške, a ne tvrdnja da sve navedene organizacije već imaju zakonska ovlašćenja za odlučivanje o pravima građana.
Za razliku od pristupa koji polazi samo od objavljenog konkursa i očekuje da se građani sami prijave, takav model podrazumevao bi aktivnije prepoznavanje domaćinstava kojima je pomoć potrebna i jednostavnije postupke za njeno ostvarivanje.
Uspeh se ne završava raspisivanjem konkursa
Podrška energetski ugroženim domaćinstvima može biti formalno dostupna, a da deo građana ipak ne može da je koristi. Informisanje, složenost postupka, sopstveno finansijsko učešće i status objekta mogu odlučivati o pristupu jednako kao i sama visina subvencije.
Zato za ocenu uspeha nije dovoljno znati koliko je sredstava opredeljeno, koliko je javnih poziva raspisano ili koliko je građana obuhvaćeno informativnim aktivnostima.
Potrebno je utvrditi ko je mogao da se prijavi, ko je ostvario podršku, koje su prepreke ostale i da li su se nakon sprovođenja mera promenili uslovi života korisnika.
Macurini odgovori ukazuju na potrebu da se energetsko siromaštvo posmatra kao pitanje dostupnosti javne podrške, institucionalne odgovornosti i merljivih rezultata.
Pravednost energetske tranzicije zato se ne može procenjivati samo prema tome koje mere postoje, već i prema tome ko do njih stvarno može da dođe i šta se njihovom primenom menja.
